Booking.com
Društvo

KOLIKO JE VAŽNA ODLUKA PORODICE O DONIRANJU ORGANA ZA TRANSPLANTACIJE? Iz moždane smrti nema vraćanja u život

KOLIKO JE VAŽNA ODLUKA PORODICE O DONIRANJU ORGANA ZA TRANSPLANTACIJE? Iz moždane smrti nema vraćanja u život
Foto: Siniša Kraljević

Nedovoljno razumevanje moždane smrti ima negativan uticaj na odluku porodice za doniranje organa za transplantacije. Organi se uglavnom dobijaju od pacijenata kod kojih je utvrđena moždana smrt, što je prvi korak u procesu transplantacije.


Pojam moždane smrti se javlja sredinom prošlog veka zahvaljujući napretku intenzivne medicine, anesteziologije i nastanku respiratora. Prvi put su kliničari u Francuskoj 1959. godine u okviru velike studije proučavanja pacijenata u nepovratnoj komi sa oštećenjem mozga došli do zaključka da su pacijenti zapravo mrtvi tog trenutka kada im se mozak ugasi, odnosno umre. Tada nastaje entitet moždane smrti koji je utemeljen narednih decenija u najsavremenijim medicinskim centrima.
Kako ističe asistent dr Saša Knežević, specijalista anesteziologije, reanimatologije i intenzivne terapije, koji više od deceniju leči najteže pacijente u Urgentnom centru i Neurohirurškoj klinici Univerzitetskog kliničkog centra Srbije, mozak je organ koji kontroliše gotovo sve procese u organizmu, a njegove ćelije su izuzetno osetljive i umiru za nekoliko minuta ako nemaju hranu i kiseonik. Kada nastupi smrt mozga to je definitivna smrt, jer više nema nade ni povratka za vraćanje u život, dok se vitalnost pojedinih organa može veštački održati kratkotrajno uz pomoć lekova, aparata i iskusnih intenzivista anesteziologa.

– Savremena medicina ne dozvoljava bilo kakve greške u utvrđivanju moždane smrti. Protokoli su jasni i moraju se poštovati, isključuju se sva stanja koja mogu maskirati pravu kliničku sliku pacijenta. Moždana smrt se nikada ne dokazuje u komi nepoznatog porekla, u komi metaboličkog porekla, u intoksikaciji, u hipotermiji jer su to stanja koja mogu staviti mozak u stanje privremenog gubitka funkcija. Moždana smrt se dokazuje samo onda kada je jasno i sa sigurnošću vidljivo oštećenje mozga koje se lako i jasno može dokumentovati, tako da i laiku bude jasno o čemu se radi. Najčešće su to velika krvarenja u glavi, bilo spontana ili traumatska, i u nešto manjem broju ishemska oštećenja, takozvani šlogovi – pojašnjava dr Knežević.

U Srbiji se moždana smrt dokaže na godišnjem nivou kod nekoliko stotina pacijenata, s tim da je svega trećina podobna za proces kadaverične donacije tkiva i organa. Najčešći uzrok moždane smrti su trauma mozga i spontana krvarenja u mozgu, bilo da se radi o aneurizmi ili hipertenzivnom hematomu, zatim ishemija ili šlog i na začelju hipoksija kod, na primer, davljenika, ili epileptičara posle napada, kardioloških pacijenata…

– Postoje jasno utemeljeni i naučno dokazani protokoli za dokazivanje moždane smrti i oni su nepogrešivi. Moždanu smrt kod odrasle osobe dokazuje anesteziolog i neurolog ili neurohirurg u nekoliko pregleda sa određenom vremenskom pauzom koja zavisi od uzrasta pacijenta. U dečjoj populaciji u timu su anesteziolog, pedijatar i neurolog. Transplant koordinator ne sme dokazivati moždanu smrt kada obavlja tu funkciju. Moždana smrt se dokazuje na osnovu kliničkih pregleda u datom vremenskom intervalu i potvrđuje se jednim od dijagnostičkih postupaka: EEG, evocirani potencijali, transkranijalni dopler, konvencionalna cerebralna panangiografija, CT multislajsna kontrastna panangiografija i perfuziona radionuklearna scintigrafija (u praksi se ne koristi). Kod dece se obavljaju pregledi u dužim vremenskim razmacima u zavisnosti od uzrasta i lekarski tim ima drugačiji sastav u zavisnosti od uzrasta deteta – dodaje naš sagovornik.

Srbija ima dugu tradiciju transplantacije organa, tkiva i ćelija, jer se ove godine navršava 50 godina od prve transplantacije bubrega u našoj zemlji, a skoro tri decenije se transplantiraju srce i jetra. Nažalost, dr Knežević smatra da je posle pandemije kovida 19 srpska transplantaciona medicina pala na evropsko dno iako imamo bolje tehničke uslove i više kadra, jer nemamo dovoljno potencijalnih donora i organa koji se mogu transplantirati.

– U najboljim godinama srpske transplantacije imali smo gotovo sto transplantacija godišnje od oko 40 donora na godišnjem nivou i spadali smo u evropski prosek sa tendencijom rasta. Ključni problemi za nedovoljan broj donora u Srbiji je nedovoljna informisanost, predrasude i običaji na lokalnom nivou sa distribucijom saglasnosti uglavnom na severu i zapadu zemlje, dok imamo potpuno nem jug i istok. Potencijalni donor može biti osoba do 65. godine po zakonu, a s obzirom na pomeranje prosečne starosne granice života na evropskom kontinentu, moramo razmatrati da se ova granica podigne na 70 ili eventualno 75 godina kako bi nadomestili nedostatak organa od podobnih donora dobre biološke starosti. Na primer, neko sa 70 godina može imati bolje stanje organa nego neko sa 50 godina – navodi dr Knežević.

Pacijenti kojima trebaju organi kao zadnji vid pružanja medicinske pomoći kada su svi drugi postupci iscrpljeni dovoljno su u teškoj situaciji i njihovi dani su odbrojani da bi mi stvarali bilo kakve predrasude o ovom činu. U životu statistička šansa da nam nekad zatreba organ je 60 puta veća nego da budete potencijalni donor organa. Rasprostranjenost i porast oboljenja bubrega, kardiovaskularnih oboljenja i dijabetesa čini nas sve češće kandidatima za transplantaciju nekog organa, a sve ređe potencijalnim donorom i kada se za to ispune uslovi.

Izvor: PRessSerbia/Politika

 

PRessSerbia VIDEO NEDELJE: TEYA DORA – RAMONDA

Prijatelji sajta

omladinska zadruga indeks
BG ONLINE

Kalendar

март 2024.
П У С Ч П С Н
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Odaberite vašu sledeću destinaciju



Booking.com

PRess Serbia