Hleb je u Banatu – lebac. Ne baca se, ne seče nožem, nego kida, a prvo prekrsti i poljubi.
Nekada se pekao u zidanoj furuni jednom ili dvaput nedeljno, obično ponedeljkom i subotom, a gotov je dočekivan na belom platnu. Svaka kuća je imala svoj recept, ali je od svakog mirisao ceo šor. Tako je bilo i u Banatskom Novom Selu, gde je Udruženje žena „Novoseljanke” (Boboacele) pozvalo goste na manifestaciju „Banatski hleb”. Isti poziv, ali za učešće i nadmetanje upućen je članicama komšijskih i udruženja iz regiona, a po prvi put i profesionalnim pekarima i „slobodnim strelcima” voljnima da se odmere u ručnom mešenju domaćeg hleba.
Onaj mali, od kile-dve je lepčić, onaj od pet kila je lebonja, s korom koja ne sme biti deblja od prsta. Takav se nije kupovao kod pekara dok god je bilo brašna u kući, dakle nikada. Za banatski hleb ne treba neki specijalni recept, pošto se pravi od brašna, vode, kvasca i soli, ali za dobar, kažu ovde, moraš da budeš majstor.
„U selu je najzastupljenija poljoprivreda, pa smo odlučile da na našoj manifestaciji centralno mesto pripadne hlebu, namirnici koja je neizostavni deo svakog obroka. Tako mešamo i kulture, nacionalnosti, mnogo različitih običaja, ukusa i boja našeg Banata”, kaže Snežana Baba, predsednica Udruženja žena „Novoseljanka”.
Izvor: PressSerbia/Politika