– Rekao sam mu: „Mnogo si srećniji i opušteniji“. Partizan je njegov klub, njegov grad. U Beogradu je okružen porodicom, prijateljima, ispija kafe, ide u poznate restorane… – kaže Iskijerdo.
I pored toliko trofeja, posvećenost je i dalje na nivou.
– Kao osoba, uvek je isti. Lud je za košarkom! Strastven i posvećen. Iznenađen sam energijom i strašću sa kojom nastavlja da živi za košarku. Prirodnom talentu koji je već posedovao za ovaj poziv, sada dodaje iskustvo stečeno u raznim sredinama. Zato predviđa šta će se dogoditi. Priča mi o utakmici koju smo igrali u Leonu, sa Huventudom 1993, napadali dva na jedan na niskom postu. To nije normalno.
Koliko su dobri prijatelji postali, tako da su sada kao članovi porodice.
– Svakog leta dolazi u kuću u El Masnou (Katalonija, op. au). Proveli smo mnogo sati tamo zajedno, uživali u hrani, piću, smejali se, pričali o košarci. Naš odnos je zasnovan na poštovanju i poverenju. Zna Željko da ću dati sve za njega i veoma sam zahvalan na tome kako se brine o meni, koliko me voli. Sam sam u Beogradu i on brine o meni. Ne mogu ništa više da tražim – otkriva Iskijerdo.
Ko zasluži, dobiće šansu…
– Uvek me opominje da nema mladih ili starih igrača, već dobrih i loših. Priča mi o vremenu dok je bio aktivan košarkaš, o bivšoj Jugoslaviji, o Draženu Petroviću, Predragu Daniloviću, Toniju Kukoču, Dinu Rađi… Momcima koji su kao tinejdžeri bili uveliko dobri. Zahtevan je, traži dosta od mladih ljudi i ponekad se oni zbog toga žale, ali je jasan: imaćeš problem onog dana kad meni ne budeš potreban. To znači da je s tobom završio. Hvala mu na tome – dodao je Đosep Marija Iskijerdo.
Foto: Printscreen
Izvor: PRessSerbia/ Srbija Danas
Add Comment