Pevačica Aleksandra Bursać sa samo dve i po godine izgubila je oca Nikolu tokom rata u Hrvatskoj.
Kako je ispričala, ona se još uvek seća momenta kada su njenoj majci javili da joj je muž preminuo.
– Moj tata je poginuo u ratu, imao je samo 28 godina! Živeli smo u Beogradu, ja sam ostala tu sa mamom, a on se malo pre rata vratio u Knin. Napali su ih u toku noći i tati je prošao metak kroz glavu i zaglavio se u mozgu. I njegovog najboljeg druga su ranili, ali je on, hvala Bogu, preživeo, dok je tata bio smrtno ranjen. Prevezli su ih helikopterom u Beograd u bolnicu. Mama je sve vreme bila uz tatu. Nažalost, preminuo je 11. septembra 1991.
– Sećam se kad su mami javili da je tata ranjen, iako sam imala samo dve i po godine. Bila sam napolju, mamu je to baš potreslo… Tako mala, bila sam mami najveća podrška i najviše sam je tešila, jer su svi njeni sa Kosova i Metohije i nisu odmah bili sa nama, ali je kasnije došla baka. U Beogradu je živela tatina familija. Uz nas je bio i moj pokojni stric Milorad, koji mi je mnogo pomagao.
Aleksandra je zahvalna majci koja je činila sve da ima normalno detinjstvo.
– Mama se potrudila da svu lošu energiju pretvori u dobru. Kao da je bila dobra vila. Od ranog detinjstva me je usmerila na muziku, u hor „Kolibri“ sam se upisala sa tri i po godine. Detinjstvo pamtim po tome što sam zavolela muziku i imala super društvo – priča Aleksandra.
– Nakon što se majka preudala, dobila sam najveći i najbolji poklon na svetu, a to je moja sestra Milica, koja je mlađa od mene četiri godine. Nažalost, njen otac je preminuo, ali o tome ne bih da pričam jer je za sestru to teška tema. Posle nekoliko godina mama je upoznala Vladu, venčali su se i evo zajedno su već 25 godina. Ne volim da ga zovem očuhom, jer mi zvuči grubo. On nije Miličin i moj očuh, već naš roditelj. Vlada nas je odgajao.
– Bila sam zaštitnički nastrojena prema sestri. Mama je mnogo radila i trudila se da nam stvori sve, kao da je dobila natprirodnu snagu posle teških gubitaka. Sestra i ja smo često bile same. Ponekad nas je neko čuvao, ali sam se trudila da niko ne mora da nas pazi, već da ja brinem o njoj. Milica je moja slaba tačka i mnogo smo vezane. Totalno smo drugačije, ali se mnogo volimo! – priča pevačica.
Pevačica ističe da je bila poslušno dete.
– Bila sam dobro dete. Znala sam koliko se mama trudi i nikada joj nisam pravila velike probleme. A sestra je bila malo buntovna. Nama je mama bila i otac i majka. Dovoljno je bilo da nas pogleda i ne bismo smele da zucnemo. I danas se mame plašim, a imam 34 godine – rekla je Aleksandra Bursać za „Informer“.