Booking.com
Dijaspora Kultura News Srbija Svet

Slovačka u srcu: „Opet smo se sreli“

Slovačka u srcu: „Opet smo se sreli“

Iako smo se rastali na jednom mestu, sreli smo se na drugom, mada jedno drugom nismo ponovo videli oči. Tu gde sad jesam,  leti padaju kiše i sijaju zvezde kroz tamno, noćno nebo. Danima i danima, naizmenično bacam kišobran i jaknu na stranu, pa stavljam sunčane naočari. Vreme je varljivo. 

Ovaj grad je poezija sam po sebi. Razuđen, veseo, čupav, uljuljkan u živopsine krajolike. Okupan mirisima odlične hrane, i hmelja kojim se pravi najbolje pivo na svetu. Ja to ozbiljno mislim.


Slovačka u srcu: „Opet smo se sreli“
Panorama grada Košice

Košice su grad na istoku Slovačke.  Drugi po veličini u zemlji iz koje su još u 18. veku, da bi sačuvali svoju veru koju je gušila Katolička crkva, desetine hiljada evangelista, Slovaka, izbegli u Vojvodinu. Tako mi je rekao dobar slovački prijatelj. To je jedna od verzija zašto su Slovaci masovno napuštali domovinu i pohrlili ka Vojvodini, stotine i stotine kilometara daleko.

Uporni su Slovaci. Tristotinak godina posle, većina njih u  Vojvodini su i dalje – evangelisti.

Devedestih godina dvadesetog veka, priča se ponovila. Neki od njihovih potomaka, zbog ludila jugoslovenskog građanskog rata, pobegli su iz Srbije, natrag u Slovačku.

Crnohumorna igra sudbine.

Mađari  Košice zovu Kassa, Nemci Kaschau, Rusini Кошицы, a prvi put se u sačuvanim spisima pominju u latinskim izvorima pod nazivom Cassovia 1230. godine.

Taj stari grad zagrlio je moju mladost. Našu mladost. Novinare koji nisu mogli slobodno da putuju. Stotine njih iz Srbije. Pružio nam je ruku i nekako beščujno prošaputao: “Ja sam stari grad i mnogo vas volim”.

Zvuči čudno, ali tako je.

Sećam se kako sam pre petnaestak godina prvi put sedeo prekoputa slovačke Ambasade u Beogradu, na Bulevaru umetnosti, u nekom skromnom kafiću koji služi dobru kafu.

Bio sam uzbuđen. Prvi put ću videti Slovačku.

Ne sećam se ni imena dokumentarnog filma kojeg sam poslao, ne sećam se toliko ni nagrada koje sam kasnije tamo dobio, sećam se samo uzbuđenja zbog slobode koju mi je neko poklonio, da budem uvaženi stipendista i da putujem raširenih krila. I tako posle godinama, jer mi se Slovačka uvukla pod kožu.

Za stolom s kariranim stolnjakom, u letnjoj bašti, ispred slovačke Ambasade, pored mene je sedela prelepa ćerka moje koleginice Svetlane, koja je u ime majke vizirala pasoš.  Pričao sam joj priču o košičkom prosjaku koji je ceo život prosjačio, a onda sve iznenadio, kada je na kraju ulične karijere, od ušteđevine,  izgradio najbolju, velelepnu kuću u Košicama, na glavnoj ulici, i poklonio je svome gradu. Sugrađani su ga poslali u večnost uz laskavi nadimak Zlatni Prosjak, što bi rekli na slovačkom ZLATÝ ŽOBRÁK.

Slovačka u srcu: „Opet smo se sreli“
Satueta Zlatnog Prosjaka, najveće priznanje istoimenog TV Festivala

Čuo sam unapred, tako je i nastao festival. S nadom da lokalni i regionalni mediji, skromnošću i velikim radom, jednog dana mogu postati zlatni i bogati. Utopija… ali lepa.

I Svetalninoj kćerki se išlo za Slovačku, no nije joj se dalo. Putovati, to je bila privilegija.

Ne i za mene.  Mnogo sam putovao. Bio sam od onih retkih, a nisam bio bogat. Putovao sam uprkos vizama. Odricao sam se svega, ali sam putovao… po Americi, po Evropi. Ponekad sam po ambasadama osećao pritajeni prezir, ponižavajuće duge redove kako me bole dok satima stojim, osećao sam na sebi preke poglede, mada nisam bio ni za šta kriv. Samo sam bio Srbin. Nisam hteo da emigriram, ali sam želeo da putujem. Što više. Da odem i da se vratim.

Slovačka u srcu: „Opet smo se sreli“
Vize su otišle u prošlost, ali ih se dobro sećamo

Eto, zadesio me je i prvi put da neka od evropskih zemalja želi da plati i moj put, i moj boravak van granica Srbije, zahvaljujući talentu koji imam. Novinari nisu sportisti, njihove lovorike su skromne, ako ih i dočekaju. Plaketa i malo para, nikada milioni. No, to je sudbina novinara.  I lepa, i teška.

U ambasadi Slovačke sve nas novinare su dočekali s osmehom, nisu se brecali ako nam zafali neki dokument, pa sam osetio da smo im nekako dragi i bliski. Taj osećaj me nije prevario za ovih petnaestak godina, koliko odlazim u Slovačku. Da, godinama idem u Slovačku.

Ponekad se osećam prijatno dosadno, kao da sam kod kuće koju previše i predugo  poznajem.

I našminkanu, staru arhitekturu. I ružnjakava socrealistička predgrađa. I ljude. I naravi.

Slovačka je moja stara ljubav, stara navika. Znam je, maltene, pola života. Možda i ceo život, ako se setim slovačkog mentaliteta kojim sam okružen od rođenja u Vojvodini.

Evo, završio se 22. Festival Zlatni Prosjak, festival lokalnih i regionalnih televizija Evrope.  Ceremonijalno predajem delegiranu nagradu Srbije francuskom autoru.  Više nisam takmičar, sada sam sredovečni predstavnik Srbije. Možda će zbog krize sledeće godine Zlatni prosja” biti održan u Turskoj, ili će se ugasiti, ili nastaviti da živi u Slovačkoj ako se neko doseti koliko je Zlatni prosjak važan za Slovačku. Ako se neko seti da je to najcenjeniji festival u Evropi, u svojoj klasi.

Slovačka u srcu: „Opet smo se sreli“
Dodela delegirane nagrade Srbije, to jest TV Festivala Press vitez, francuskom autoru, u Košicama 2016.

Na sceni u Kulturnom centru “Veritas” mlada pevačica peva Adelinu pesmu “Kad nebo sruši se”. Eva i Marsel Dekanovski  se drže za ruke. Borili su se više od dve decenije da novinari Evrope imaju elitni festival koji širi poruke mira, i promoviše novinarski talenat a ne skupu produkciju i tehničku čistotu. Na njemu je nagrađivana i Ana Njemogova – Kolarova.

Dolazila je u Košice redovno jer je volela Zlatni prosjak. Pesma na engleskom se ori velikom salom:

Ovo je kraj,

udahni duboko i izbroj do deset,

Oseti kako zemlja pomera se, a onda…
počuj kako moje srce ponovo prepuklo je.

Zato što je kraj,
ugušila sam u sebi tren o kome sam maštala.
Ali suviše kasno je, već dužna sam postala,
više nema me, moje srce ukradeno je.

Neka nebo sruši se,
i kada sve nestane,
Mi ostaćemo jaki,
u svemu zajedno…

Neka nebo sruši se,
i kada sve nestane,
Mi ostaćemo jaki,
u svemu zajedno…
Kad nebo sruši se.

Gde nebo srušilo se, tu postasmo mi,
dva različita sveta, miljama daleka,
dva sveta što sudaraju se i gde dani su mračni.
Možda imaćeš moj broj,
i moje ime,
ali moje srce više nikada.

Neka nebo sruši se,
i kada sve nestane,
Mi ostaćemo jaki,
u svemu zajedno…

Neka nebo sruši se,
I kada sve nestane,
Mi ostaćemo jaki,
u svemu zajedno…
Kad nebo sruši se.

Gde god da si ti, tu sam i ja,
Ono što vidiš ti, vidim i ja.
Znam da nikada neću biti bezbrižna,
u tvom zagrljaju,
što čuva me od zla.
Pruži mi svoju ruku
i izdržaćemo!

Neka nebo sruši se,
i kada sve nestane,
Mi ostaćemo jaki,
u svemu zajedno…

Neka nebo sruši se,
I kada sve nestane,
Mi ostaćemo jaki,
u svemu zajedno…
Kad nebo sruši se.

Neka nebo sruši se,
Mi ostaćemo jaki,
Kad nebo sruši se.

Bezimena slovačka pevačica odlično peva Adelinu pesmu, s naglaskom na “Ovo je kraj”… Ona peva, a ja razmišljam o svemu što sam doživeo u Slovačkoj. Godine su to, nastane kaleidoskop u glavi.

Setim se silnih osmeha. Divnih ljudi koji pomognu u svakoj prilici. Jedne rediteljke Ane Njemogove – Kolarove, koja nas je uvek grlila i očiju punih smeha učila  šta je život. Iako je bila invalid,  njen štap ili kolica nisam primećivao. Nestajali su kada progovori.

Pokojna novinarka i rediteljka Ana Njemogova - Kolarova
Pokojna novinarka i rediteljka Ana Njemogova – Kolarova

–Moj suprug Samo i ja morali smo da odemo iz Vojvodine. Morali smo. A voleli smo je. Govorili su dvedesetih “dva sendviča za Slovake, jedan za Mađare jer su bliži, i putujte!”. I ja sam “uzela” svoja dva sendviča i preselila život u Slovačku. A bila sam prva glavna urednica Kulturno-umetničkog programa Televizije Novi Sad. Prodali smo sve. Slovaci ovde u Slovačkoj su malo hladnije naravi, nedostaje mi onaj naš vojvođanski temperament, koji ume da pohvali glasno, ali ja u svojim mislima i dalje živim između Srbije i Slovačke, između sela Padine u kojem sam rođena, i Bratislave u kojoj danas živim i stvaram, i koju mnogo volim – objašnjavala je moja drugarica i koleginica, nagrađivana po svetskim festivalima, uz blage pokrete rukama i blage osmehe koji su sejali toplotu.

–Najvažnija je ljubav i praštanje! Nagrade su skoro ništa! – stalno nas je podsećala da se dokumentarni filmovi prave za gledaoce a ne za nagrade, da je život bez ljubavi za svet oko sebe, jedno veliko ništa. Kao i da se sve čoveku može oteti, osim njegovog znanja i talenta.

Uskoro ću spakovati kofere i krenuti  ka glavnom gradu Slovačke. Sudbina Zlatnog prosjaka mi se leluja u mislima.

To će biti moj prvi put u Bratislavi. U tom gradu je živela i moja prijateljica koje više nema. Ana Njemogova – Kolarova.

Slovačka u srcu: „Opet smo se sreli“
Autor reportaže na poslednjoj kafi u Košicama, pre puta u Bratislavu

Prijatelji su mi rekli, “Čoveče, moraš da vidiš Bratislavu, mi ćemo te dočekati”. Meni je žao što neće biti bratislavske kafe na koju me je davno pozvala, da je popijem s njom i njenim suprugom Samom.

Zaista je postalo pomalo tragikmično da nebrojeno puta dolazim u neku zemlju a da nisam video njen glavni grad.

Prihvatio sam poziv prijatelja. Dobro, otićiću s radošću u taj lepi grad.

Slovački službenici često ne znaju engleski.

Rukama i nogama u Košicama ove 2016. objašnjavam kakvu kartu želim, ispred šaltera železničke stanice. Službenica se umorno smeje. Srpski i slovački su slični, ali nedovoljno isti za sporazumevanje bez problema. Uz kalendar, mimiku, gestove, nekako uspevamo da komuniciramo.

Karta za Bratislavu mi se najzad smeši na dlanovima.

Voz je čist. Ima utičnice za struju kraj svakog sedišta, za laptopove i mobilne uređaje, bežični internet. Slovačka odavno nije siromašna, skrajnuta zemlja, kakvom smo je pamtili tokom komunističkih dana.Prosečna plata je oko 700 evra, a cene su dvostruko niže nego u, recimo, Austriji.

Preko puta mene sedi mladić. Na odličnom engleskom pita odakle sam.

– Iz Srbije.

Dajem mu da proba neka novosadska peciva. Dopadaju mu se. Kaže da se studenti vozovima voze besplatno. Kaže da ova druga klasa voza ipak može da bude malo bolja. Kaže da mu je krivo jer slovački univerziteti navodno nisu među prvih 500 kao praški ili beogradski. To ga mnogo nervira.

Tretnutak u vozu Košice-Bratislava
Tretnutak u vozu Košice-Bratislava

Kratko je ošišan, ima blago lice, brze pokrete, i non-stop se dopisuje s nekom devojčicom.

Generacija Fejsbuka ne posustaje ni u vozu. Mobilni telefon nije zaboravio, ali jaknu jeste, mada je najavljeno prohladno popodne. Podseća me na mene kada sam prvi put, davno zakoračio na Festival Zlatni prosjak u Slovačkoj. Samo što nisam imao njegovu nonšarlantnu bezbrižnost, a nisam znao ni šta je Fejsbuk jer nije ni postojao.

– Studirao sam matematiku i fiziku, ali sam ipak odlučio da studiram umetničku produkciju – smeje se zvonko i buntovno, isto kao što sam se smejao i ja pre mnogo godina, kada sam prvi put kročio u Slovačku.

Meni je milo  što on neće videti bombardovanja, ratove, suze, koje sam doživeo u njegovim godinama, milo mi je što neće čekati u ponižavajućim redovima za vize, i što mu je jedan od glavnih problema nedostatak  još boljeg komfora u drugoj klasi voza koja podseća na avion ekonomske klase.

I kao što su meni davno rekli: “Dođi u Košice”, ja mu kažem, od srca: “pošalji s drugarima neke filmove na srpski TV Festival Press vitez, ako napravite dobru stvar, bićete naši gosti.”

On se raduje. Kao što i mladost  treba da se smeje. Zvonko. Krug se zatvorio. Anino lice nekako se kao uspomena ocrtava na staklu voza što klopara i ulazi u Bratislavu išamaranu kišom, u kojoj je živela svoj drugi deo života. Pokisnuću. Kao miš. Neće biti slobodnog taksija u velikom gradu. Neki drugi student s telefončićem razbijenim u padu, naći će na mapi gde je moj hotel, i odvešće me do njegove blizine. Srešću neke mlade Srbe koji su došli u Bratislavu trbuhom za kruhom, i nasmejaću se. Poneki Srbin se seli u Slovačku. Vremena su se obrnula.

Šarmanta prestonica Slovačke: Bratislava
Šarmanta prestonica Slovačke: Bratislava

Videću najbolje kafiće. Ješću fantastične kolače s celim kupinama. Piću kafu od najboljeg zrna. Posetiću najvelelepniju katedralu, tvrđavu koju je izgradila Marija Terezija, šetaću pored širokog Dunava… ali setiću se i nje. Moje koleginice i prijateljice koja je sva bila od Srbije i Slovačke, praveći filmove koji su glorifikovali “male” ljude i kosmopolitsku ljubav. Nije dala da je život odrodi od ljubavi. Uprkos svemu. Ana Njemogova – Kolarova, ili kako se u svetu potpisivala – Ana Njemoga – Kolar.

I ja kažem: iako smo se rastali na jednom mestu, sreli smo se na drugom, mada jedno drugom nismo ponovo videli oči.

(PRESS SERBIA se u Registru medija vodi pod oznakom IN000440)

About the author

M M

Dodajte komentar

Kliknite ovde da ostavite komentar

PRessSerbia VIDEO NEDELJE: TEYA DORA – RAMONDA

Prijatelji sajta

omladinska zadruga indeks
BG ONLINE

Kalendar

март 2024.
П У С Ч П С Н
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Odaberite vašu sledeću destinaciju



Booking.com

PRess Serbia