Otkrila je kakav je bio njen sin.
Prvo memorijalno takmičenje za mlade kompozitore „Andrija Čikić“ i izložba fotografija održani su ove nedelje u Kolarčevoj zadužbini u Beogradu. Posetioci su pored koncerta imali prilike da vide fotografije koje je napravio Andrija Čikić, dečak koji je 3. maja stradao u školi „Vladislav Ribnikar“.
Suzana Stanković Čikić je emisiji „Kec na jedanaest“ na K1 televiziji govorila o koncertu, tragično stradalom Andriji i
– Nakon koncerta se osećam ponosno! Tužno, ali beskrajno ponosno. Koncert je bio predivan, bilo je veličanstveno, dostojanstveno. Bilo je mnogo emocija u meni samoj, a i u drugim roditeljima. Mogla sam da vidim suze, ponos i radost – rekla je Suzana.
„On je bio dete kakvo sam želela“
– Ja sam Andriji kad je imao tri, četiri godine rekla „Znaš, Andrija, da me je sam Bog pitao „Kakvo dete, Suzana, želiš?“, ja bih rekla ovakvo kao ti“. On nije shvatao dubinu svega toga, bilo mu je slatko. I kad je porastao sam mu to ponovila. Često imam potrebu da ljudima dočaram tu ljubav, koliko je važna, posebna i nemerljiva u odnosu na sve drugo. Nismo štedeli ljubav u svojoj porodici. Stalno skrećem pažnju roditeljima, neće razmaziti decu svojom ljubavlju. Razmazimo ih kad počnemo da radimo umesto njih ono što bi trebalo sami, ne ljubavlju. Andrija i ja smo imali običaj da kad se neko zagleda u telefon ili udubi u neki posao, da ga prekine pitanjem „Voliš li ti mene“… Ja mu kažem tako „Andrija, voliš li ti mene“ i ja mu kažem „Najviše na svetu celom“. Mesec dana pre tragedije, on mi je ponovio to naše pitanje i ja sam mu rekla „Beskrajno“ i u tom momentu sam se pitala zašto sam promenila nešto što sam godinama govorila, najviše na svetu celom. Neki moj unutrašnji glas mi je govorio da izađem iz tog sveta i kažem beskrajno, do Boga – ispričala je Andrijina mama.
– Ja sam volela njemu da kažem da volim još po nekog, ali njega najviše. Nakon koncerta suprug mi je rekao da sam bila dobra pred kamerama, u uključenjima. Pogledala sam u Andrijinu fotografiju i rekla sam mu „Sve za tebe“. Uveče mi bude teško, vikendom. Tad smo uvek bili zajedno. Fali mi klavir, naše večernje sviranje. Lagala bih kad bih rekla da ne plačem. Plačem. Nekad samo pustim neku kompoziciju koju je voleo. Imam običaj da otvorim klavir i zamislim ga – rekla je Suzana Stanković Čikić.
– Često roditeljima govorim da decu moramo osluškivati i posvetiti im se. Ponekad nije važan broj sati, koliko je važan način i kvalitet vremena. Važno je da ih učimo da postoji muzika, slikarstvo, sport, da odaberu to što ih ispunjava. Andrija je sa četiri godine znao da hoće da trenira tenis. Treba da slušamo decu, da im ponudimo izbor. Ako deci ponudimo nešto dobro i oni se uhvate za to dobro, imaće dobre prijatelje, navike, stostruko se vrati sve to – rekla je Suzana i dodala:
Mi smo njega učili od najmanjih nogu da ima prava na svoje mišljenje ali da mora da ima argument za to. Umeo je da posluša savet, da razmisli o svemu.Nekad kad mu je jako stalo do nečega, rekao bi „Ja bih želeo“. I ja mu kažem „Sačekaj da razmislimo, ovo nije negativan odgovor. Samo da razmislimo“.
– Andrija je bio uvek od akcije, voleo je da skija, da vozi biciklu, da kliza, da pliva. Svašta je želeo da proba. Imao je mnogo drugova i drugarica. Družio se i sa starijom decom, dobro se snalazio sa njima. Išao je u muzičku školu i tamo su svi bili stariji od njega, samo jedan dečak je bio njegov vršnjak.
O memorijalnom takmičenju „Andrija Čikić“
– Taj momak kog sam kasnije upoznala, ispričao mi je kako se zainteresovao za decu iz Ribnikara. Aleksa Ivić je inače iz Smedereva, ispričao mi je da je imao strašnu potrebu da sazna ko su ta deca i shvatio je da se Andrija bavio muzikom. Aleksa ima muzičko obrazovanje i počeo je da se interesuje za Andriju. I imao je strašnu potrebu da dođe ispred Ribnikara. Aleksa je divan mladić. Bio je jako pažljiv, nije hteo da kontaktira ni supruga, ni mene, želeo je da nam da vremena. Onda je preko mog brata došao do nas i prvo njega pitao to. Aleksa je pokrenuo peticiju da se ovo takmičenje održi – objasnila je Suzana Stanković Čikić.
Andrija je voleo da pomaže drugima
– Bio je ponosan što je njegova mama psiholog, što pomaže drugima. On je voleo da pomaže drugima. I pisao je sastav o meni, gde je govorio kako njegova mama pomaže drugima, ima nešto što druge žene nemaju. Ja želim da to nastavim. Pogledam često njegovu fotografiju i kažem mu „Ti i ja, uvek tim“. Hoću da ga budem dostojna. Ja sam sada Andrijina mama, vi ste mene pozvali kao Andrijinu mamu. Ako vidim da se nešto pokrenulo u dobrom smeru, meni će to biti kao melem na duši, da ovi životi sve ove dece i Dragana nisu uzalud ugašeni. Da nas to probudi, da možemo bolje i drugačije – rekla je Andrijina mama.
Izvor: PressSerbia.com