Kečap je danas nezaobilazan dodatak mnogim jelima – od pomfrita i hamburgera do mesa i sendviča.
Uobičajena je namirnica u frižiderima, a mnogi bez njega ne mogu da zamisle neka uobičajena jela.
Međutim, ovaj uobičajeni umak zapravo ima zanimljivu istoriju, a u svom izvornom obliku nije imao nikakve veze s paradajzom. Takođe, u jednom kratkom periodu prodavao se i kao lek.
Kečap vuče korene iz Kine, gde se u 17. veku koristio kao fermentisani riblji umak poznat kao kê-tsiap. Ovaj slani umak pravljen je od fermentisane ribe, soli i raznih začina i koristio se kao dodatak jelima, slično današnjem soja sosu.
Britanski trgovci doneli su ovu ideju u Evropu, gde su pokušali da replikuju originalni recept, ali koristeći sastojke dostupne na Zapadu. U početku su kečap pravili od pečuraka, oraha i inćuna, a tek kasnije je dodat paradajz – danas glavni sastojak kečapa, prenosi Index.hr.
U 19. veku američki lekar Džon Kuk Benet počeo je da promoviše kečap od paradajza kao lek za probleme s varenjem, prolivom i reumu. Smatrao je da paradajz ima lekovita svojstva i razvio je koncentrisani kečap u obliku tableta, koje su se prodavale kao lek.
Popularnost kečapa kao leka kratko je trajala, jer su neki proizvođači počeli da plasiraju lažne medicinske verzije, zbog čega je ovaj „lek“ brzo izgubio verodostojnost. Međutim, kečap je ostao u ishrani i vremenom postao omiljeni sos širom sveta.
Početkom 20. vek receptura kečapa se promenila – dodat je šećer, što je sos učinilo slađim i gušćim. Veliku ulogu u modernizaciji kečapa odigrao je Henri Dž. Hajnc, koji je 1876. godine predstavio svoj recept bez veštačkih konzervansa, koristeći samo prirodne sastojke.
Hajnc kečap ubrzo je postao standard, a danas je njegov recept jedan od najpoznatijih na svetu. Zanimljivo je da je Hajnc uveo i inovativne marketinške trikove, poput staklenih boca kako bi pokazao kvalitet proizvoda, što mu je donelo veliku popularnost. Danas su najveći potrošači kečapa Amerikanci, koji godišnje pojedu više od 10 milijardi paketića tog sosa.
Inače, postoji razlika između američkog i evropskog kečapa – evropska verzija često sadrži manje šećera i konzervansa.