Ukoliko ste stalni gost kafana, bašta i restorana, ako odsedate po hotelima, vozite se taksijem, poručujete hranu, idete kod frizera, masera, možete da platite selidbe i transport, a živite u Srbiji, onda je vama u životu sve potaman, a vašem srcu i umu bliska je institucija koja se zove: bakšiš.
Ako vas od te reči odmah podiđe jeza, onda ili živite od bakšiša ili skoro niste bili u mogućnosti da koristite uslugu za koju se ostavlja napojnica.
Reč je turskog porekla (baksis, bahsis) i znači dar, poklon, nagrada za trud, sinonim joj je napojnica i uglavnom je prva asocijacija na bakšiš – ugostiteljstvo, ali tu su i taksisti, razne usluge, a u poslednje vreme posebno službe koje se bave dostavom svega.
Zapravo, bakšiš se ostavlja svakome ko svoj posao radi tako da vi pomislite da ste najvažnija osoba na svetu – skoro car.
Kaže se da konobari rade za bakšiš. Ja imam jednog drugara koji plaća katricom ceh celoj kafani, a onda izvadi keš i konobaru trpa u džep. Mnogo voli konobare, a i oni njega. Znam ljude koji nikada nikome i ni za šta nisu dali napojnicu jer bi najradije iz restorana izašli poput vazduha, ali i neke koji se slepo drže računa i ni oni ne dobijaju bakšiš kad ostanu na poslu preko vremena.
Ima i ovo – bakšiš može biti i kulturna kategorija, pa praksa i očekivanja variraju od zemlje do zemalje.
Prema istraživanju koje je sprovela firma IouGov u nekoliko zemalja Evrope i Ujedinjenom Kraljevstvu, rezultati su pokazali sledeće: U Velikoj Britaniji, Nemačkoj, Danskoj i Švedskoj lokalno stanovništvo obično dodaje 10% iznosa računa kao napojnicu; u Francuskoj, Italiji i Španiji uobičajeno je ostaviti samo 5% napojnice, u SAD obično ostavljaju oko 20% napojnice – u SAD je napojnica sastavni deo plate osoblja u uslužnim delatnostima. A Nemci, poznati po svojoj štedljivosti, često spremni da ostave napojnicu na različitim mestima, ne samo u restoranima i kafićima, već i u frizerskim salonima, taksijima, hotelima i drugim situacijama, piše Danas.