Dok ljudi nisu zagospodarili prostranstvima današnje Italije čitavu teritoriju države naseljavali su mrki medvedi, apeninski vukovi, divokoze i mnoge druge životinjske vrste. Njihova su staništa posle ugrožena na više načina, a onda je osnovan nacionalni park Abruco.
Za samo nekoliko vekova usled lova i krčenja njihovih staništa gotovo su potpuno istrebljeni.
Godine 1923. osnovan je nacionalni park Abruco u istoimenoj pokrajini na jugu Italije sa namerom da se ove divne životinje zaštite od potpunog istrebljenja. To je dalo rezultate; površina koju divljač naseljava sa svega pet km kvadratnih porasla je na 440 km2 koliko iznosi teritorija zaštićenog prirodnog gazdinstva, a njihova populacija se brojčano uvećala.
Prirodne odlike Parka
U okviru područja zaštićeg od strane države našao se prelep kršovit i surov planinski predeo čiji se vrhovi izdižu iznad 2.000 m nadmorske visine. Kroz park protiče živopisna planinska reka Sangro. Reljef je ispresecan brojnim uskim klisurama i širokim dolinama, a apeninska planinska sela ulepšavaju i upotpunjuju ambijent netaknute planinske prirode.
Oko 70 odsto teritorije nalazi se pod šumama. Dominira bukova šuma prošarana stablima javora i platana. U jednoj bočnoj dolini jezera Baleta Vilea rastu očaravajuće mračne šume evropskog crnog bora, vrsta koja se danas može pronaći samo na nekoliko mesta u čitavoj Evropi. Na većim visinama mogu se sresti planinski borovi, iznad kojih se na pojas žbunja nastavljaju planinske goleti.
Tu na vrhovima, iznad šumske granice raste preko 200 vrsti biljaka, mahom trava i planinskog cveća. Lokalni meštani napasaju svoja stada ovaca i koza na ovim bogatim livadama tokom leta, dok ih zimi spuštaju u sela zbog surove planinske klime. Meso i mleko ovih životinja na velikoj je ceni zbog kvalitetne ishrane na pašnjacima Abruca. Zaljubljenici u cveće kreću u pešačke ture ovim krajevima samo da bi pronašli „gospinu papučicu“, prelepu vrstu orhideje koja cveta svake druge godine.
Zaštićene životinje Parka
Stidljivi mrki medvedi najpoznatiji su „stanovnici“ ovih predela. Od svega nekoliko jedinki koliko ih je bilo preostalo danas se njihova populacija broji u stotinama pa i hiljadama. Krupniji primerci mogu dostići i preko 200 kg težine. Uprkos tome, ne može se reći da predstavljaju realnu pretnju turistima i meštanima. Prvenstveno zbog toga što su veoma oprezne, plašljive i stidljive životinje. Samo najsrećniji dobiju priliku da ih ugledaju uživo, ali su zato tragovi njihovih aktivnosti vidljivi po čitavoj oblasti. Lokalno stanovništvo nikada nije uspelo da ih zavoli, zbog tendencije da im kradu stoku ili nekako drugačije nanose štetu njihovim posedima. Tihi rat između njih je prekinula italijanska država tako što je se obavezala da nadoknadi svaku štetu koju medvedi naprave seljacima.
Zaštitu koju uživaju još su bolje iskoristili prelepi apeninski vukovi. Višedecenijska zabrana lova na njih doprinela je da se njihova populacija znatno uveća i da se rašire sve do južnih Alpa.
Za razliku od vukova i pre svega medveda zasebna vrsta divokoza koja živi ovdje mnogo je manje plašljiva. Poslednje krdo ovih životinja sa oko 1.000 jedinki živi u predelu Nacionalnog parka i planinari imaju česte susrete sa njima. Jeleni, srne i vidre samo su još neke od nekada ugroženih i skoro istrebljenih vrsta koje ponovo gospodare ovim prelepim predelima na južnom dijelu „čizme“.
Uvjerite se i sami u ljepotu Nacionalnog Parku Abruco:
(zanimljiva geografija/youtube/pixabay)
Dodajte komentar